Srbija zastava

Da, Srbija je jedina u svetu uradila ovu po mom mišljenju ogromnu glupost. Pokazali smo time da ništa kao društvo i država ne znamo ni o čemu, ponajmanje o sportu i omladini, jedino ako se u sportu radi o milionima i “hleba i igara” za široke narodne mase, čitaj navijače- čitaj kriminalne grupacije i narko dilere.

Kako se sve to desilo ustvari?

Ministar omaleni, ugledavši se na veselog bankara sa električnom gitarom, pokušava bez imalo smisla da sve strpa u fiskalni red, koji je ustvari samo način da propere državne pare preko kasa i softvera koje uvoze poznate firme, sve od drugara i saradnika. Pa je sada svaki klub i sportsko udruženje pored subvencije države dužno da plaća svakog meseca oko 1800 i kusur za održavanje sistema provajderima. Samo troškovi, administracija, komplikacija…

Mislili smo da neće neko biti gori od Dinkića?

Šta je omaleni ministar hteo da uradi ustvari?

Nije znao kako da fiskalizuje i obračuna porez fitnes klubovima i teretanama, pa je pod istom šifrom delatnosti(93..) skoro svih organizacija u oblasti sporta doneo odluku da se svi fiskalizuju, sve pod izgovorom da se naplatom članarine vrši neka usluga za primljen novac. To jeste donekle tačno, jer samo pružanje usluge učlanjivanja za novac je pružanje usluge. Glupost!

Na taj način je udruženja koja nisu u sistemu PDV-a fiskalizovao, a fiskalizovao je i sve ono na šta se i ne plaća porez, jer se na članarinu u sportskim udruženjima ne plaća PDV. Još jedna budalaština. Ako hoćeš da utajiš primljen novac za čalanirinu (a nema potrebe da ga tajiš jer se ne oporezuje) ti jednostavno nećeš da ga prijaviš. To kasa neće da promeni. A neće ni omaleni sa svojim ministarstvom.

Šta je time uradio još?

Neprofitne organizacije kakve jesu klubovi, koje se inače registruju po zakonu o udruženjima (koji je primarni zakon po kome se registruju sportska udruženja, klubovi i savezi) uvedeni su u sistem fiskalizacije, pa smo tako postali prvi u svetu sa fiskalizacijom amaterskih klubova i udruženja, pa smo time postali lideri. kao i uvek lideri po gluposti, promašajima, rešenjima bez problema. Moguće je da u nekoj “egzotičnoj zemlji” postoji sličan sistem, ali u kulturnim zemljama i EU, takva praksa ne postoji. U Sloveniji je poreska politika prema amaterskim sportskim udruženjima jako blaga, jer shvataju važnost volonterizma i rekreativnog sporta, za razliku od nas.

Da se razumemo, ukoliko pričamo o velikim klubovima koji imaju milione Eura na računima, plaćaju trenere, kupuju igrače, prodaju dresove, prava za prenos i sve ostalo, njih i treba fiskalizovati, ali i otkačiti sa državnih “vima”. Oni su privatne firme i stvaraju sopstveni profit, odgovorne su samom sebi a ne društvu u celini.

Srbija, BIH i parcijalno Crna Gora je jedina trojka na EU kontinentu koja iz budžeta plaća profesionalne klubove i parama svih građana plaća plate trenera od 50.000 Eura mesečno, transfere igrača, upravne odbore, skupa kola i sve ostalo, kao da je u pitanju državno preduzeće. Ispostavilo se da jeste u pitanju ispostava državnog preduzeća, ali ne znamo da li je u pitanju BIA, Policija, narko karteli ili vladajuća stranka kao centrala tih klubova. Ponekad mi se čini da nema razlike između svega pobrojanog. U svakom slučaju sporta nema, svega drugog ima. Hrvatska jedina u EU ima recidive sistema, ali je mahom uredila ovu oblast u skladu sa EU regulativom.

A šta radi struka i zašto se klubovi nisu pobunili? Struka ćuti i znamo šta još, kao i svaka druga struka, od čojstva i junaštva ni mrvica. Toliko o tom sportu, struci, plemenitosti. Svaka struka pati od iste boljke, nedostatka znanja, integriteta i kojonesa ali i od zavisnosti od političkih elita koje ih dotiraju. zato se i ćuti, prihvataju se uslovi koliko god glupi bili.

Pijačni prodavci izvojevali pobedu nad ovom uredbom, a klubovi nisu. 

A ćute jer su svi na neki način upleteni sa državnim parama, pa da ne talasaju, jer će možda neko nekad da ih pita zašto je sistem sporta propao u Srbiji, deca nam pokrivljena, neuhranjena ili obesita, nesposobna da potrče, ne daj bože kozlić da preskoče. Sistem sporta umesto masovnosti ide na malu brojnost samih klubova, mali broj takmičara, pa se tako šačica klubova na nekoliko takmičenja uvek može pohvaliti nekom medaljom, jer jednostavno dece u sistemu sporta je malo.

Lep je ministar, kad porastem biću kao on.

Šta radi minstar sporta(i zašto ništa)?

Drži bitne govore po televizijama, ali lep je, nešto priča, priča o antidopingu, priča o olimpijskim igrama, svetskim prvenstvima, a ustvari lupeta i pravi promaju. Ništa nigde na sajtu Ministarstva omladine i sporta nije bilo za fiskalizaciju, jedini koji su nešto radili jesu iz Sportskog saveza Srbije na nekim sastancima sa Ministarstvom finansija, gde su konkretnije pitali oko nekih detalja. Mnogo je lep! Mnogo!

Da zanemarimo što se u njegovom mandatu najmanje poštovao Zakon o sportu, najviše je bilo afera sa državnom kintom i raznim savezima, što ogroman broj nadležnih nacionalnih saveza koji ima milionsko finansiranje iz budžetskih sredstava postoji samo na papiru ili kroz polu-lažirane i sumnjive aktivnosti, previše puta samo na papiru. Na lokalu je još gore, jer jako malo ima onih koji se razumeju u pravne akte, manje pametnih koji znaju da ih čitaju a ponajmanje onih koji bi hteli nešto da menjaju kad već mnogo lepo delimo kintu.

Ali što se pa ja bunim, upropastiti sport je lakše nego pravosuđe, školstvo, zdravstveni i svaki drugi bitan sistem u Srbiji.

Hvala im što postoje!

Bez njih ova zemlja trećeg sveta u srcu Evrope ne bi bila ovako glupa i propala…

Author

By Srđan Nonić

Glavni i odgovorni urednik portala Niška Inicijativa.