Autor: lupiga.com, Bojana Guberac. Tekst preuzet u originalnom obliku sa sajta Lupiga.
Prilikom 20. izdanja Tjedna talijanskog jezika u svijetu Generalni konzulat Italije u Rijeci u riječku Galeriju Kortil doveo je, nakon milanske premijere, izložbu autora Luce Bertuzzija „Pola stoljeća Alan Forda“ kojom se odaje počast kultnom klasiku talijanskog stripa i jedinstvenoj ironiji Maxa Bunkera koja je zarobila srca čitavih generacija bivše Jugoslavije. Dokazao je to nemoguće dug red ljudi na ulici koji su čekali da uđu vidjeti izložbu.
Jugoslavija je bila prva država u kojoj se strip pojavio nakon izlaska u Italiji, već 1970. godine, samo godinu dana nakon talijanskog debija Alan Forda. Nakon raspada Jugoslavije pojavila su se razna izdanja, ali nisu ostvarila jednako veliki uspjeh.
A takav uspjeh strip zasigurno ne bi doživio na prostoru bivše države da nije bilo hrvatskog novinara, pisca, komediografa i višestrukog urednika Nenada Brixyja koji se osobno pobrinuo za njegov prijevod i uvrstio ga među stripove tadašnje Super strip biblioteke, iznimno popularne edicije zagrebačke kuće Vjesnik.
Rok Glavan, slovenski antikvar, istinski ljubitelj Alan Forda, inače autor ranije izložbe „Alan Ford trči počasni krug“ te jedan od govornika na riječkom otvorenju kao posebnu zanimljivost ističe upravo taj prijevod na hrvatski jezik.
„Taj hrvatski jezik u Alan Fordu bio je pomalo čudan. Nije to bio uobičajeni kolokvijalni hrvatski jezik. Brixyjev hrvatski bio je smiješan i Hrvatima jer nije bio svakodnevni već ceremonijalni, krležijanski, uzvišeni zagrebačko-gornjogradski hrvatski koji je samo pojačavao farsični naboj jedne diletantske i nadrealne Grupe TNT. I taj jezik, koji je svojim prijevodom unio Brixy, donio je uspjeh Alan Fordu u bivšoj državi. Alan Forda se citiralo u originalu. Znači na hrvatskom! O njegovoj sadržajnoj briljantnosti uvijek se govorilo na hrvatskome jeziku. Hej, čak smo ga sanjali na hrvatskom ili na ‘purgerskom’ kao što je jezik označio profesor Mitja Velikonja, balkanolog i pisac predgovora slovenskog prijevoda knjige Lazara Džamića koji je naglasio da je prevođenje Alan Forda u jezike samostalnih država nastale poslije krvavog raspada Jugoslavije, potpuno besmisleno i stvar koja je na početku osuđena na propast. Potpuno apsurdno, kao da se stihovi Ekatarine Velike prevedu na ijekavicu“, navodi Glavan s kojim smo razgovarali o satiri nekad i danas, cenzuri i ulozi Alan Forda u bivšoj Jugoslaviji.
Što mislite, zbog čega je strip zadržao popularnost sve ove godine? Prošlo je već 50 godina, a čini se da je još uvijek popularan.
– Mislim da nije zbog toga što je toliko star, nego što je generacija koja ga je čitala dosta velika, to je generacija koja ga je počela čitati 70-te godine kada je prvi put preveden na hrvatski jezik. U to doba u Jugoslaviji – moramo ipak pričati o Jugoslaviji – nije bilo mnogo stripova, ali taj strip je imao nešto posebno. Bio je pun crnog humora, ironije, sarkazma, cinizma..
Satire?
– Satire, da..
Kako gledate na satiru danas? U Hrvatskoj se danas na satiru ne gleda blagonaklono.
– Isto je i u Sloveniji. Mi u Sloveniji nemamo niti jedan humoristični časopis.
Možete li onda povući paralelu sa satirom u Jugoslaviji?
– Da. Moje proučavanje toga, kao antikvar se susrećem s tom građom, mogu vam reći – ako je bio jednopartijski sistem tada je trebao neki ventil, da se narod „izlufta“ pa da se ide dalje, ali danas nema toga. Ne nemamo … ne trebamo taj ventil.
Nemamo ili ne trebamo?
– Zvanično ne trebamo, ali ga ni nemamo. Politika kaže da ga ne trebamo jer ne podupire satiru. Jer ako ti napraviš šalu na račun neke stranke, oni će reći: Pa da, ti si pristaša one druge. Ako radiš šalu na račun druge, onda si pristaša one prve. Tako da uvijek mogu izmuljati nešto da ne dođe do satire. Alan Ford se uvijek takne tih nekih općih grešaka čovječanstva. Poput škrtosti i pohlepe.
I svatko se u njima može naći, bez obzira na nacionalnost?
– Može se naći, da. Ali kada je Brixy preveo Alan Forda na hrvatski unio je nešto jugoslavenske priče unutra pa ih je pomalo stavljao u strip. Mi smo to onda čitali i smijali smo se.
Što mislite kako su to uopće pustili da to ide?
– Jer je to bilo sve pod nekom dekom šaljivog stripa kojeg politička vlast nije previše dirala.
Ali bilo je cenzure?
– Bilo je cenzure. Mislim da deveta epizoda nije bila objavljena zbog toga što su unutra kao „bad guys“ prikazivani Rusi. Recimo 125. epizoda isto nije izašla pošto je bilo puno nacističke simbolike. Grunf je bio prikazan stari okorjeli ratnik iz Prvog i Drugog svjetskog rata. U svojoj radionici, u talijanskom izdanju, imao je na zidu Adolfa Hitlera, a da bi to prošlo u Jugoslaviji, oni su napravili od toga Kajzera Wilhelma. Tako da je to prošlo bez cenzure. Strip se cenzurirao, ali puno manje zbog Brixyja koji bi našao način.
Ipak priča je išla?
– Pa da. U onom sistemu trebalo je dopustiti nešto da se narod opusti pa smo imali i humoristične emisije, showove. Imali smo humoristične novine. Imate li vi danas neke humoristične novine u Hrvatskoj?
Nemamo. Mislite li da je bilo više satire u Jugoslaviji?
– Naravno da je bilo. Postojali su autori koji su radili samo satiru.
Kako se na satiru gledalo tad?
– Kao na ventil. Pustimo narodu da nam se malo i smije. Imali ste tada Nelu Eržišnik, ona je uvijek mogla pričati protiv politike. To su dopustili, ipak je to Nela. Neka bude. Danas toga nema jer ljude više ne zanima satira. Oni žive u toj satiri. Pogledajte što se sada događa s koronom, s politikom, s novcima …
Je li nam život postao Alan Ford?
– Pa da. Mi sad živimo taj strip. Vi niste generacija iz SFRJ pa se ne možete sjećati, ali tada si išao ulicom i nisi vidio ljude koji su gladni, koji prose. Idite danas Rijekom. Vjerojatno imate na svakom uglu nekoga tko prosi za novac. Imate ljude koji nemaju novac da si kupe hranu.
Hoćete reći da toga u Jugoslaviji nije bilo?
– Nisam primijetio da je toga bilo.
Prošle godine je bilo 50 godina Alan Forda. Posebno je zanimljivo da je ove godine 50 godina njegovog prijevoda na hrvatski jezik. Kakav značaj ima izložba postavljena baš sad?
– Sve je alanfordovski, svi s maskama šetamo. Ovo je sto posto Alan Ford situacija. Generacija koja je čitala ovaj strip pomalo odlazi u penziju, a izložba je važna da vide da njihov život nije bio bez veze. Kada smo imali izložbu u Ljubljani došao je jedan čovjek iz Sarajeva i plakao jer je za vrijeme rata uspio pobjeći iz Sarajeva koji je bio pod opsadom s torbom u kojoj je imao jedne tenisice i pet stripova Alan Ford. Uvijek volim reći kako su neki strip čitali, neki ga razumjeli, a neki su ga dobro usvojili. Samo pogledajte danas kako se uzima sirotinji, a daje bogatima. Ja sam ga čitao i smijao se, neke uzrečice su bile toliko groteskne da se moraš smijati. Lazar Džamić kaže da nas je najviše u Alan Fordu oduševio optimistični diletantizam. Toga danas imate svugdje. Imate liječnike koji odlaze u politiku – to ne može. On je politički diletant. Imate političare koji ulaze u zdravstvo, to isto ne može.
Je li strip bio ispred svog vremena? Je li nagovijestio današnje vrijeme?
– U biti je bio, barem za nas u Jugoslaviji. Bilo je puno problema o kojima se u Alanu Fordu već tada pričalo, poput ekologije. Primjerice o trovanju svijeta smećem. U to vrijeme u Jugoslaviji nismo o tome pričali. Plastika je bila carica svega. Govorilo se o jačanju neonacizma. Tako da je bio ispred vremena, a sad smo mi ušli u to vrijeme i postali Alan Ford. Brixy nije samo preveo strip, on ga je presadio na naša tla. Poslije je to preuzeo njegov sin, isto jako dobro. Sada moram priznati da više ne čitam.
Sada ga živite?
– E baš to! Super ste rekli. Sada ga živim i zbog toga ga ne čitam.
Originalni tekst pročitajte na: https://lupiga.com/vijesti/pola-stoljeca-alan-forda-vise-ne-citam-taj-strip-sada-ga-zivim