Malograđanin ne razlikuju kritiku od kritičkog mišljenja. Za njega je svako neslaganje napad na nekoga i lična uvreda. Ne nosi ga obrazovanje i želja za promenom, nego kompleksi. Sve mora da bude – fino, lepo, slatko, super, ekstra. – Ili se povlači. Nespreman da se suoči sa sobom, nespreman da se suoči sa drugima. Trudi se da bude dobar sa svima – da se ne zamera.
Površan u druženju, površan u odnosima.
Više statira nego što živi. Sve ostalo je za njega u “četiri zida”.
Malograđanin je licemer koji živi od ostavljanja utiska, a ne od iskrene razmene. Sve je kod njega “crno – belo”, voliš, mrziš, a ne stvar dubljeg preispitivanja.
Malograđanin ne razmišlja, on se loži, i zato je lako zavodljiv.
Nije produkt samog sebe, nego društvenog licemerja. Gde god je masa, on je tamo. Pojedinca se plaši, jer se sebe plaši.
Malograđanin i kada se slaže sa tobom, nikad ne lajkuje, da ne vide druge. Dobar si onoliko koliko si njemu dobar. Malograđanin je licemer koji neće nikoga da uvredi, jer čuva svoje dupe.
Malograđanin ne govori šta misli, jer nikada nije siguran šta misli. Zato stalno mora da se oslanja na druge. Uvek liči na nešto, ili nekoga, malo kada na sebe.
Vernik koji veruje za svaki slučaj. Malograđaninu TV program diktira unutrašnji svet. Šta svi pričaju, on priča. Šta svi gledaju, on gleda. Na prvi pogled može da deluje nezavisno i slobodno, ali to samo dotle dok ga ne upoznaš. Duboko je kontrolisan iznutra.
I ako se buni, buni se kada se svi bune. Misli da nije Ćaci, ali on je prototip Ćacija, samo sa druge strane. I osmeh je pritajen – jer i za njega traži odobravanje.
Pristojnost važnija od istine.
Lepo ponašanje od zaštite principa i ljudi.
Malograđanin je uvek zaveden spoljnim utiskom, nesposoban da vidi ono iza.
I sam tako zavodi, bitno da je na njemu sve skockano, a to kako je unutra, nema veze.
On se ne razvija, on se uklapa.
Misli da je originalan kada kupi telefon koji niko koga zna nema, a ne pada mu na pamet da je milion takvih telefona u svetu.
Njegov svet je njegova sredina, dalje ne dobacuje.
On je protiv mržnje, protiv nasilja.
Ali kada mu društvo objasni da neko treba da se ubije, on je za to prvi.
Ništa ne menja, on je tu da šminka da je sve dobro.
Ne traži slobodu, traži dozvolu. Za sve što radi potrebno mu je odobravanje.
Nikad nije sam, ali je uvek usamljen – stalno traži nekoga iza koga će da se sakrije.
Prijatelj si mu dok mu ugađaš.
On ti daje, da bi mu dao.
I sve maskira osmehom.
Svako ko je zamišljen, ili u svom fazonu, nešto mu fali.
Malograđanin je terorista svega drugačijeg, i ako je ubeđen da je originalan.
Uživa u ogovaranju, ali ne voli da njega neko ogovara.
Nema duboka uverenja, samo navike. Pati od toga da se svima dopadne, a sebi se ne dopada.
Malograđanin je kukavica koja se hvali svojim herojstvima.
Sve meri javnim mnjenjem i popularnošću – ako je nešto popularno, znači da je dobro.
Ako je nešto po strani – znači da ne valja.
Njegov identitet je kolektivni, i ako se kune da je slobodan i svoj.
Za njega je sloboda kada može da sedne u kafić i popije kaficu, a ne da se suprotstavi nekome.
Za njega je sloboda kada može da promeni kanal na televiziji, jer je čuvena fraza idiota – daljinski u našim rukama – njegov zaštitni znak.
On živi za to da ostavi utisak na one koji ga ne poznaju, a ne da produbi odnos.
Njegova skromnost je samo strah da ga bolje ne upoznaju i ne odbace.
Zna da nije radio dovoljno na sebi, i onda spoljašnjošću sve prikriva.
Plaši se svega što ga prevazilazi, zato stalno mora da se hvali kako poznaje ovog ili onog.
Čitav njegov život je maskiranje da ne bi ispao glup u društvu.
Malograđanin ne ume ni da sluša, ni da govori, on se samo ponaša i ocenjuje druge.
Za njega je empatija – nemoj da se brukamo pred drugima.
Malograđanin ne zna da promišlja, ali zna da ponavlja ono što čuje. Ima mišljenje, ali nema svoje.
Njegova smirenost je često potisnuta agresija, zato se lako iznervira, ali to ne sme niko da vidi.
Ne zna da pati, ali zna da se žali.
Ne razume slobodne ljude, misli da su ludi.
Za njega je sloboda diktat, a ne prevazilaženje nametnutih normi i običaja.
Meša ljubav sa prihvaćenošću, strast sa seksom, duhovnost sa odlaskom u crkvu i čitanjem life coach knjiga.
Malograđanin je oponašatelj stvarnosti, ali ne i njen stvaraoc.
Za njega nisi dobar ako se ne slažeš sa njim, nešto ti fali ako ne ideš gde svi idu.
Ne zna za borbu za pravdu, samo da se ne izblamira.
Njegovo saosećanje je: “strašno, ali šta da se radi”.
Boji se da ga ne prozovu – pa nikog ne proziva.
Nema m… ali se hvali kako ima veliku “onu” stvar.
Njegov identitet je sklop utisaka koje želi da ostavi, nešto sasvim drugo je kada je sam.
Zato beži od samoće.
U stalnom je strahu da ne bude razotkriven, zato stalno nešto skriva, i oseća se krivo, dok, zapravo, potiskuje ko zna šta.
Malograđanin je nesrećan čovek, koji se trudi da te ubedi da je srećan.
Malograđanin je izgubljen čovek, koji se trudi da te ubedi da je svoj.
Autor teksta je Stefan Simic